Novi Smart TV svakako ne kupujete da biste na njemu gledali samo televiziju. Na ekranu će se smjenjivati i materijal s vašeg kompjutera i filmovi ili serije koje nudi vaš streaming provajder. Da biste u svemu tome uživali na pravi način, treba pažljivo da izaberete televizor, ali se na izboru priča ne završava. Slijedi podešavanje ekrana tako da slika odgovara vašom ukusu ali i brzini vaše internet konekcije, navodi PC Press.
Za ljubitelje streaming-a, osma epizoda finalne sezone serije Game of Trones predstavljala je pravu noćnu moru. Razlozi su brojni: mala brzina streaming-a, ekrani bez HDR-a, a najčešće – loše podešeni ekrani!
Epizoda The Long Night pretvorila se u istinsku noćnu moru za gledaoce koji su kvalitet torrent-a zamijenili udobnošću streaming-a. Najprije, recimo da uopšte nije teško odreći se torrent-a zarad dobrog streaming-a. Naime, servisi postaju sve bolji i za malo novca dobijate pregršt naslova iz najnovije produkcije. Svejedno je da li su u pitanju serije, ili odloženo, otprilike 12 mjeseci, ako su u pitanju filmovi.
Kako funkcionišu streaming servisi?
Očigledna prednost streaming-a jeste i ta što ne „trošite“ svoje diskove. Cijene diskova ne padaju baš nekim naročitim tempom, a kućna baterija diskova ozbiljnog kapaciteta može ozbiljno i da košta. Streaming zapravo zamjenjuje skladište filmova i serija za veliki broj korisnika. Ako baš imate neke omiljene naslove koje morate stalno da imate na raspolaganju, budite umjereni. Uostalom, sve ozbiljnije produkcije i institucije najavljuju svoje baze sadržaja za streaming. Na primjer, Disney će imati baš sve iz svoje produkcije (i još mnogo toga) na najavljenoj platformi Disney+.
Kako tehnički funkcionišu streaming servisi? Sadržaji, očigledno, moraju da budu pohranjeni na diskovima provajdera. Dalji putevi odvijaju se kroz internet ili, eventualno, kroz namjenske Content Delivery Network (CDN) servise do korisnika. Poenta je da se korisniku isporuči sadržaj u kvalitetu koji bi on želio. Naravno, korisnikova želja mora da se uskladi i s mogućnostima njegovog uređaja i interneta. Tako dolazimo u situaciju da se kvalitet isporučenog sadržaja mjeri bitrate-om isporučenog stream-a. Veći bitrate znači viši kvalitet isporučenog materijala.
Komplikacija ima mnogo. Na strani provajdera su pitanja da li da sve sadržaje uskladišti u nekoliko različitih kvaliteta, da li da ih sam transkodira ili da koristi pomenute CDN servise i tako prilagodi kvalitet pojedinačnim korisnicima. U prvom naletu streaming-a, sadržaji su obično bili spremani u nekoliko različitih (bitrate) kvaliteta. U zavisnosti od korisnikove želje i interneta bio je biran odgovarajući protok streaming-a. Korisnik je obično morao da primijeti zastajkivanje videa i da zatraži niži kvalitet ili rezoluciju streaming-a. Sada se obično na servere stavlja jedna prilično kvalitetna verzija videa. Željeni kvalitet, ponekad i rezolucija, postižu se brzim transkodiranjem. To je logično, jer cijene storage-a padaju prilično sporo, a procesori su sve brži, jeftiniji i s više jezgara.
Značaj kvaliteta signala i brzine interneta
Šta se dešava s prikazom videa kad su u pitanju „lakši“ ili „teži“ sadržaji, u zavisnosti od raspoložive brzine interneta? Jasno je da su veće brzine poželjne, jer omogućavaju slanje manje kompresovanog materijala.
Nije lako procijeniti kvalitet streaming servisa, jer ne možete uvijek tvrditi da je signal koji dolazi do vašeg televizora onaj koji je poslao vaš streaming provajder. U svakom slučaju, brzine moraju da se prilagode tržištu. Dobar primjer je SBB EON koji ima tri raspoloživa kvaliteta: 1, 2 i 4 mbps. Takođe, možete da izaberete i automatsko podešavanje.
Ako ste pomenutu GoT epizodu pratili preko EON servisa, vjerovatno niste bili zadovoljni. Sve je, naime, bilo tamno, uz povremenu vidljivu pikselizaciju. Slično je i ako ste gledali na Amazon Video servisu koji isporučuje 3,5 mbps. Nešto bolje bilo je na Netflix-u koji isporučuje oko 5 mbps i originalnom HBOGO servisu koji vješto krije brzine streaming-a. Međutim, izmjereni protok kod HBOGO bio je oko 5 mbps. U nešto boljoj situaciji bili su Amazon Prime korisnici koji mogu da strimuju sadržaje do oko 10 mbps. Ovo supliranje protoka ipak je rezultovalo znatno manjim brojem prigovora za pikselizaciju sadržaja.
Otežavajuća okolnost za kodere i transkodere u epizodi The Long Night bila je i pretjerana upotreba „mračnih“ tonova i ambijenta. To je prava noćna mora u scenarijima jače kompresije. Režiser Miguel Vicente Rosenberg-Sapochnik kao da je namjerno želio da ukaže na nedostatke aktuelnog streaming-a TV-a. Kao da je baš zbog toga koristio ograničeni, noćni dio spektra i siromašan kolorni gamut. Da bi se sve to vidjelo, potrebna nam je bolja definicija nijansi, a to znači još veći propusni opseg. Ukratko, HDR nas čeka, nestrpljivo.
Važnost bita i HDR tehnologije
Da je Goethe bio savremeni IT hipster, vjerovatno bi umjesto „više svjetla“, njegove posljednje riječi bile: „Više bita“. Više bita u sekundi svakako će poboljšati kvalitet slike kod streaming-a. Međutim, proizvođači nam spremaju iznenađenje u vidu povećanja količine bita po slici, tačnije, po pikselu. Već dugo je uobičajeni kolorni format RGB slike 8-8-8. To znači da je svaki piksel okarakterisan RGB (red-green-blue) komponentama, koje su definisane sa po osam bita. To daje po 256 nijansi za svaku komponentu ili ukupno oko 16,8 miliona mogućih boja na ekranu.
HDR podrazumijeva više nijansi, pa se svaka RGB komponenta opisuje s 10 ili čak 12 bita. Ako HDR streaming zaživi, to automatski znači 25 odsto veći protok, što nije jedina komplikacija. Nije dovoljno isporučiti dodatne informacije televizoru. Cijela stvar dobija smisao jedino ako je ekran u stanju da prikaže dodatne nijanse. A to nije mali problem, pogotovo na ekranima slabijeg kvaliteta ili onima s loše urađenom kalibracijom.
HDR označava 10-bitnu definiciju boje, ali se to često eksplicitno dodaje, pa se javlja oznaka HDR10. Milijardu nijansi zvuči primamljivo, ali mogućnost da se ove nijanse i prikažu, ogleda se u dodatnom zahtjevu da crna boja bude što tamnija, a bijela što svjetlija. U prednosti je OLED tehnologija, jer je kod nje crna – baš crna. Da bi i bijela bila što svjetlija, HDR kao cilj postavlja osvjetljenje od 1000 nita. Ipak, to je veći problem, jer tipični budžetski televizori imaju osvjetljaj od svega 400 do 600 nita.
Od čega zavisi dobro osvjetljenje
Boljim televizorima 1000 nita nije nedostižno, ali se samo najbolji nose sa zahtjevanim osvjetljajem od 4.000 nita. Toliko, naime, propisuje Dolby Vision varijanta 10-bitnog HDR-a. Jedna od podvarijanti jeste Samsung-ov SUHD (Smart Ultra High Definition) koji takođe propisuje 1000 nita, ali se diči „dubljom“ crnom bojom i odsustvom refleksije koja je dodatno naglašava. SUHD za sada ostaje u Samsung-ovom ataru, ali ćete nešto vrlo slično naći i kod drugih proizvođača pod nazivom HDR10+.
Neki proizvođači dodaju HDR naljepnicu, čak i kada se očigledno radi o 8-bitnom panelu. To donekle ima smisla ako se radi o 4K panelu s visokim kontrastom. Ako mahom gledate 1080p video i ako je procesor u televizoru sposoban da procesira HDR signal, postoji rješenje da u toj rezoluciji dobijete prošireni gamut i zaista vidite ravnomjernije gradijente i više nijansi. Zapravo postoje dvije varijante – prostorni i vremenski dithering slike.
U prostornom se problem rješava baš kao dithering slike koji je starijim korisnicima poznat iz vremena kad su grafičke kartice imale samo 256 boja ili, kasnije, kod pravljenja GIF slika ili GIF sekvenci koje su, takođe, ograničene na 256 boja.
Da bi se dočarale „međuboje“ koje trenutno nisu u paleti, veće površine su prošarane susjednim nijansama. Jedna tačka 1080p videa na 4K ekranima predstavljena je sa četiri piksela. Nema razloga da se to ne iskoristi da se susjednim nijansama piksela stvori iluzija dodatnih nijansi. Pogotovo, ako se podrazumijeva da će se sadržaj gledati s razumne razdaljine.
Rec 2020 kolorni prostor
Vremenski dither je nešto zahtjevniji i omogućava da se HDR postigne čak i u 4K rezoluciji. U ovom procesu se dvije susjedne nijanse iz 8-bitne palete smjenjuju na istom pikselu u dva ili četiri različita frejma. Tehnika se naziva frame rate control (FRC), a oko će „stopiti“ te nijanse u jednu.
Otežavajuća okolnost je što lako možete da dodate jedan bit koristeći dva susjedna frejma. Ali za dva bita su potrebna četiri sukcesivna frejma. Ne radi se o tome da ćete dobiti flikerom indukovani epi napad, jer se radi o minornim promjenama, ali na nižim frekvencijama osvježavanja cijeli proces može da bude vidljiv.
Da bi stvari bile još komplikovanije, 2012. godine je definisan Rec 2020 kolorni prostor. Za razliku od poznatih kolornih prostora (na primjer sa RGB), ne definiše boje koje treba prikazati. Rec 2020 samo određuje sposobnost procesora za obradu 10 i 12-bitnog videa kod 4K i 8K televizora. Tako se dešava da, iako TV ima 10 i 12-bitni panel, zapravo nije u stanju da procesira 10-bitni signal. Ako planirate da kupite skup televizor, pažljivo čitajte specifikacije. Tražite detaljnija objašnjenja mada ni to nije garancija da ćete dobiti baš ono što očekujete.
Čitavo ovo zamešateljstvo počinje da podsjeća na Hi-Fi istoriju u kojoj su ljudi prestali da slušaju muziku, ali su savršeno čuli rumble gramofona, „toplinu“ vinila, „šum“ digitalizacije i još koješta. Oversampling je praktično postao sinonim za kvalitet uređaja, iako se zvuk suštinski nije razlikovao kod onih uređaja koji 256 puta pročitaju 16-bitni, 44,1 kHz signal sa CD-a od uređaja koji isti signal pročitaju jednom – ali pravilno…
Slika zavisi od kvaliteta panela
Zato sada nećemo potencirati tehničke komponente signala slike, već ukazati na mogućnost da slika najprije zavisi od kvaliteta panela. Zavisi, naravno, i od dodatnog napora koji je proizvođač uložio da iz panela izvuče što više nijansi. Tehnika će i ubuduće davati doprinos, ali ne treba zanemariti da uz 8-bitnu paletu možete da imate veoma dobru sliku. Ipak, postoji ograda, jer uvijek mogu postojati neki režiserski zahvati kojima vaš TV neće biti dorastao, kao u epizodi GoT.
Jedan od zahvata kojima ozbiljniji proizvođači pribjegavaju jeste bolja kalibracija ekrana. Svaki ekran ima specifične karakteristike. To mogu biti slabija razlučivost nijansi u pojedinim dijelovima spektra, te neravnomjerne krive odziva ekrana i pozadinskog svjetla. Cilj je da se nijanse koje jedan panel može prikazati što ravnomjernije rasporede tako da što vjernije odslikavaju originalnu sliku. Pod originalnom slikom, opet, ne možemo da podrazumijevamo neku apsolutnu ljepotu. Prije će to biti nešto što je nakon velikog broja mjerenja konvencijom ustanovljeno kao slika koju većina vidi kao najvjerniju. Kao što važi za uši i Hi-Fi problematiku, tako važi i za oči. Ljudi različito vide, a i ne kaže se uzalud „ljepota je u oku posmatrača“.
Svaki napor proizvođača da popravi krive odziva panela urodiće plodom i imaćete bolju sliku. Za to služe i ugrađeni procesori slike. Kriva odziva može da bude veoma komplikovana i s mnogo sitnih padova i pikova. Najozbiljniji proizvođači zato upotrebljavaju 3D LUT (Look-up Tables) mehanizme koji baš svakoj ulaznoj RGB kombinaciji dodjeljuju odgovarajuće izlazne vrijednosti kojima se pobuđuje panel. Ne dajte da vas zbuni 3D. Riječ je, zapravo, o trodimenzionalnoj matrici, jer su u pitanju tri osnovne (RGB) svjetlosne komponente.
Bitne opcije za podešavanje televizora
Kakav god televizor da imate ili planirate da nabavite, morate da zapamtite nekoliko važnih pravila. Suština HDR-a nije u brojkama, već u potrebi da na televizoru vidite što više nijansi. Rezultat nije isti za razne sadržaje koje gledate i nije isti za sve ambijentalne uslove u kojima gledate TV. Budite surovi u svom insistiranju da slika, na kraju, mora da bude baš onakva kakvu vi želite i volite. Bez obzira na to šta svi ostali laici ili stručnjaci misle o tome.
Neke opšte smjernice za podešavanje ipak postoje, ali više kao put koji treba da pređete, a manje kao apsolutne preporuke. Najprije, po dolasku televizora kući, isključite režim koji se aktivira u prodavnicama (Store Mode, Presentation Mode). Oni prvenstveno služe da što prije privuku pažnju kupaca. Činjenica je da taj režim zaista “obavlja posao“, ali ćete brzo ustanoviti da nije naročito prijatan za duže gledanje. Predlažemo da krenete od blagih i sasvim konzervativnih podešavanja i da polako dodajete grublja podešavanja. Na kraju, koristite i „specijalitete“ proizvođača koji treba da poprave sliku.
Važnost što bržeg osvježavanja
Način prikaza (Picture mode) postavite na Cinema ili Movie (nikako Sports, Vivid, Dynamic itd). Isključite sve oblike interpolacije, dodatnog procesiranja slike i ostalih stvari za koje proizvođač tvrdi da poboljšavaju kvalitet slike. Takvih podešavanja ima mnogo pod raznim nazivima: Sharpness, Dynamic Contrast, Black Tone, Flesh Tone, Motion Lighting, Digital Clean View, Smart LED, Super Resolution, Dynamic Color, Clear White, Motion Eye Care, TruMotion, Real Cinema, Noise Reduction, MPEG Noise Reduction, Dot Noise Reduction, Reality Creation, Smooth Gradation, Motionflow, CineMotion, Black Corrector… To su samo neki od skoro potpuno nepotrebnih „pojačivača slike“ uvaženih proizvođača televizora.
Ako postoji Game ili Computer režim, slobodno ga uključite. Tada TV obično nastoji da postigne što brže osvježavanje i zaobiđe nepotrebno procesiranje. Većina televizora blago povećava sliku u odnosu na veličinu ekrana, što opet donosi nepotrebno procesiranje. Zato u formatu slike podesite Screen Fit (Samsung), Just Scan (LG), Display Area: Full Pixel (Sony) ili nešto slično. To će vam omogućiti da na vašem TV-u sliku vidite piksel-na-piksel.
Osvjetljenja, kontrast i gamma
Ključne vrijednosti s kojima možete da eksperimentišete jesu osvjetljenje (brightness), kontrast, pozadinsko osvjetljenje i gamma. Vrijednosti za Hue, Color ili Tint najbolje je ostaviti na podrazumijevanim vrijednostima. U većini preporuka stoji da se osvjetljaj postavi na 50%, kontrast na 100%, pozadinsko svjetlo na 50%. Takođe, preporučuje se da se gamma postavi na vrijednost 2,2 (ili na „0“, ako su oznake takve). Nekima su takva podešavanja malo prejaka. S kontrastom od 100% zaista se dobije bolji kontrast, ali izgubi se sijaset sivih nijansi iz srednjeg dijela spektra. Nekima se to uopšte ne dopada. Dakle, ima ljudi koji, otprilike, preferiraju osvjetljaj 55-65%, kontrast 75-85% i pozadinsko svjetlo od oko 60%. Vrijednosti nisu fiksirane i zavise od osvjetljenja u prostoriji, doba dana i, naravno, od sadržaja koji se gleda.
Korigovanjem gamma vrijednosti možete da povratite dio sivih nijansi ako volite „oštrija“ podešavanja. Znajte da je vrijednost od 2,2 standardno utvrđena za broadcasting servise, pa se preslikala i na ostale načine distribucije sadržaja. Zato ovu vrijednost mijenjajte oprezno. Na kraju, možete i da prenebregnete naše savjete o gašenju filtera za poboljšanje slike, ali uključujte ih polako i u mjeri koja vam prija. Ipak ste vi gospodar svog televizora i svoje slike. Kao što mnogo volite slatko ili baš ljuto, tako vam niko ne može zabraniti da imate svoja omiljena podešavanja slike. Televizor je tu zbog nas, a ne mi zbog njega.
Izvor: PC Press